Zašto roditelji odgađaju odlazak djeteta terapeutu?
27. rujna 2025.
Kada roditelj primijeti da njegovo dijete u nekom segmentu razvoja kaska za vršnjacima ili pokazuje ponašanja koja izazivaju zabrinutost, prirodno je da osjeti nelagodu, strah i niz pitanja: Da li je ovo samo faza? Hoće li se samo riješiti? Pretjerujem li? Iako je logično da se roditelj želi nadati najboljem, istraživanja i klinička praksa pokazuju da mnogi roditelji mjesecima, pa čak i godinama, odgađaju odlazak terapeutu – logopedu, defektologu, psihologu ili senzornom pedagogu.
U ovom članku istražujemo najčešće razloge zašto roditelji odgađaju donošenje odluke i šta to znači za dijete i porodicu. Vjerovanje da će dijete “samo progovoriti” ili “prerasti problem” jedan od najčešćih razloga odgađanja jeste uvjerenje da je problem prolaznog karaktera. Roditelji često čuju savjete iz okoline:
“Moj sin je progovorio tek sa četiri godine, pa vidi ga sad – ne zaustavlja se!”
“Sve je to normalno, svako dijete ima svoj tempo.”
Iako je istina da svako dijete ima individualni ritam razvoja, stručnjaci naglašavaju da postoje razvojne granice koje ne treba ignorisati. Ako dijete u trećoj godini ne koristi rečenice, ako u petoj godini ne razlikuje osnovne boje ili ako u sedmoj godini ne može da drži pažnju duže od par minuta – to nisu “faze”, već signali da je potrebna podrška.
Strah od etikete
Roditelji se boje da će dijete, ukoliko ode terapeutu, dobiti “etiketu” – da će ga društvo posmatrati kroz prizmu poteškoće, a ne potencijala. Ovaj strah je posebno izražen u manjim sredinama gdje “svi sve znaju”.
Međutim, odlazak terapeutu ne znači da je dijete “obilježeno”, nego da mu se pruža šansa da savlada prepreke i razvije svoje sposobnosti. Terapija je podrška, a ne presuda.
Osjećaj krivice
Mnogi roditelji potajno osjećaju da su oni krivi za djetetove teškoće – da su možda previše vremena proveli na poslu, da nisu dovoljno čitali, razgovarali, igrali se. Ova krivica često vodi ka poricanju problema: lakše je uvjeravati sebe da je sve u redu nego priznati da je potrebna stručna pomoć.
Važno je naglasiti: razvojne poteškoće nisu “krivica” roditelja. One su rezultat kombinacije bioloških, genetskih i okolinskih faktora. Ono što roditelj može i treba uraditi jeste da na vrijeme pruži podršku.
Nedostatak informacija
Još uvijek postoji nedovoljna informisanost o tome šta tačno rade logoped, defektolog, psiholog ili senzorni pedagog. Roditelji često misle da su terapije rezervisane samo za djecu s “teškim dijagnozama”, pa se ustručavaju da potraže pomoć za, naizgled, blaže poteškoće poput kašnjenja u govoru, teškoća u pažnji ili izazova u učenju.
U stvarnosti, rana intervencija je ključ uspjeha. Što ranije dijete dobije podršku, to su rezultati bolji, a proces kraći i lakši. Finansijski i organizacioni razlozi terapije zahtijevaju vrijeme, planiranje i finansijska sredstva. Roditeljima koji rade puno radno vrijeme i imaju više djece može biti izazovno uklopiti redovne termine terapije u svakodnevni raspored. Pored toga, mnogi roditelji brinu o troškovima, posebno ako zdravstveni sistem ne pokriva uslugu.
Ipak, ulaganje u rani razvoj je dugoročno najisplativije – jer bez podrške problemi postaju veći, što kasnije zahtijeva više vremena, novca i energije.
Poricanje i strah od dijagnoze
Prihvatiti da dijete ima poteškoću nije lako. Nekim roditeljima je sama pomisao na dijagnozu toliko bolna da radije biraju odgađanje nego suočavanje. Međutim, važno je shvatiti da dijagnoza nije kazna, već ključ ka pravoj podršci. Bez jasnog uvida u stanje djeteta, teško je planirati korake koji vode napretku.
Uticaj okoline
Okolina često ima veliki uticaj na roditeljsku odluku. Ako baka i djed govore da “nije ništa strašno”, ili ako prijatelji savjetuju da se ne pravi “frka ni od čega”, roditelj može osjetiti pritisak da odustane od ideje da potraži stručnu pomoć.
Ipak, roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Ako osjećaj u stomaku govori da nešto nije u redu, vrijedi poslušati taj unutrašnji glas, bez obzira na komentare okoline. “Nema dovoljno stručnjaka u blizini” U manjim gradovima i ruralnim područjima roditelji se često suočavaju s nedostatkom stručnih službi. Putovanje u veći grad zahtijeva vrijeme i resurse, što dodatno otežava odluku.
U posljednje vrijeme sve više terapeuta nudi online podršku, što može biti odlična alternativa za roditelje koji nemaju pristup uslugama u svom mjestu.
Šta gubi dijete zbog odgađanja?
Odgađanjem posjete terapeutu dijete gubi dragocjeno vrijeme u kojem bi moglo da napreduje. Prve godine života su najkritičnije za razvoj mozga – što se ranije prepozna i tretira problem, to je veća vjerovatnoća da će dijete dostići svoje potencijale.
Neka istraživanja pokazuju da rana intervencija može prepoloviti trajanje terapije i značajno poboljšati uspjeh u školi i životu.
Kako roditelji mogu napraviti prvi korak?
Pratiti razvojne prekretnice – informisati se o tome šta dijete treba da zna u određenoj dobi. Voditi dnevnik opažanja – zapisivati situacije koje izazivaju zabrinutost. Razgovarati sa pedijatrom – pedijatar je često prva adresa koja može uputiti dalje. Kontaktirati stručnjaka – makar za inicijalni pregled. Nije obavezujuće, ali donosi mir i jasnoću. Razmišljati dugoročno – investiranje u razvoj sada znači lakši put kasnije. Zaključak
Odgađanje odlaska terapeutu razumljivo je iz perspektive roditeljskih emocija – straha, krivice, neznanja i pritiska okoline. Međutim, važno je naglasiti da vrijeme igra presudnu ulogu. Svako dijete zaslužuje šansu da razvije svoj puni potencijal, a rana podrška je najbolji način da se to ostvari.
Roditelj ne treba da se plaši odlaska terapeutu – to nije znak slabosti, već hrabrosti i odgovornosti. Najveći poklon koji možete dati svom djetetu jeste pravovremena podrška.
